недеља, 3. новембар 2013.

Educaton and society in Mexico

"I am not a product of my circumstances. I am a product of my decisions." - S. Covey

Kada uporedim obrazovanje u Srbiji sa Meksikom, potpuno druga priča. U Srbiji trenutna situacija da su državni fakulteti daleko više cenjeni u odnosu na privatne. Ne želim nikoga da uvredim ovim postom, pogotovo ne ljude koje studiraju na privatnim univerzitetima u Srbiji. Ipak, iako je činjenica
da mnogi privatni fakulteti u Srbiji iz dana u dan napreduju, omogućavajući svojim studentima sve bolje uslove za rad, kontakte sa poznatim svetskim kompanijama i dalje najbolji srednjoškolci se opredeljuju da upisuju državne fakultete. Verujem da će privatni fakulteti u budućnosti u Srbiji znatno napredovati ali ipak većina ljudi i dalje koja upisuje privatne univerzitete u Srbiji ih upisuje jer ne žele da se muče i žele lako i brzo da završe svoje obrazovanje. Svakako da i na privatnim fakultetima ima jako kvalitetnih ljudi kao i što na državnim fakultetima ima zalutalih duša. Ukoliko neko želi da nauči naučiće bilo gde studirao. Na kraju krajeva, sve zavisi do nas i naših ličnih interesovanja, ambicijom i željom za konstantnim usavršavanjem i napredovanjem.

Situacija u Meksiku ipak sasvim drugačija. Postoji državni univerzitet UNAM u Meksiku sitiju koji je vrlo priznat, i ukoliko dobro uradite ulazni test (prijemni) ne plaćate apsolutno ništa. Dakle, svi koji su primljeni su na budžetu. Ne postoji samofinansirajućih mesta kao kod nas. Pre par dana sam posetila kampus ovog Univerziteta gde trenutno studira oko 300 000 studenata. E to je zaista jedan pravi grad. Zaista ogroman, ogroman kompleks. Ipak kada uporedim sa fakultetom na kome sam trenutno po izgledu kampusa opet sasvim drugačija situacija. Kampus nije toliko sređen, čak i od tolikog prostranstva nisam se osećala najprijatnije. Pogotovo kada tamo nema internacionalnih studenata. Tako da dok šetate i razgovarate na engleskom, imate više belu boju kože u odnosu na njih, dosta Meksikanaca vas posmatra. I to nisu prijatni osećaji. Možete zaključiti da ljudi koji studiraju ovde su uglavnom siromašni, i to možete zaključiti po njihovom stilu oblačenja, gde dosta studenata možete videti sa pocepanim patikama, rancem, odećom. I jeste tužno kada vidite siromašan deo Meksika, koga ima previše. Ponavljam skoro 50% stanovništva ove zemlje je na granici ili ispod granice siromaštva. Kampus je takođe prljav, odnosno možete videti dosta otpadaka i đubre po dvorištu. Iskreno, mene su neki delovi podsećali na geto.

S druge strane kampus u kome ja studiram i koji je jedan od najpriznatijih privatnih univerziteta u LA je zaista prelep. Već sam pisala u nekom od ranijih postova nešto vrlo kratko o njemu. Pored učionica, restorana na raspolaganju studentima su i vannastavne aktivnosti (sportske i kulturne) sasvim besplatno. Naravno, to nije u potpunosti besplatno kada plaćate samo jedan semestar 7500 dolara a osnovne studije na TEC-u traju 9 semestara. Ipak, TEC je mesto gde se osećate potpuno bezbedno. Kamere pokivaju celu teritoriju kampusa, ne možete da uđete bez studentske ID kartice, obezbeđenje na kapijama, kao i mogućnost da unutar kampusa vam pozovu siguran taksi, kako ne biste uzimali taksi na ulici. Unutar kampusa se takođe nalazi i psi čuvari (crni i žuti labradori) koji su zaduženi za eventualno pronalaženje droge među studentima. Tako je za mene bio šok da se vrši provera  tokom semestra na uzimanje nedozvoljenih supstanci. Pre 2 nedelje, na jednom od mojih časova ušli su doktori iz kampusa i studenti su izvlačili žetone. Tako da ukupno je bilo 30 žetona od kojih su 4 žute boje. Svako ko izvuče žeton žute boje, bio je dužan da da svoj urin kako bi mogli da urade proveru. Ja nisam izvukla žutu boju, ali sam zaista na prvi mah bila jako zbunjena jer nisam imala predstave da se ta procedura radi na fakultetu. Uvek sam te stvari samo povezivala sa profesionalnim sportistima. Tako da TEC je jedna jako ozbiljna institucija. Nažalost, moje mišljenje je da samo dobrostojeći ljudi mogu studirati ovde. Postoje neke stipendije ali retko koja pokrica čitavu školarinu, uglavnom one pokrivaju određeni procenat školarine. 

I dalje se navikavam na neke stvari što se tiče profila studenata koji studiraju na TEC-u. Volim da kažem da su ti studenti izolovani dosta od realnog sveta u Meksiku. To su deca koja ne koriste javan prevoz, nikada. Na fakultet dolaze ili sopstvenim kolima (u okviru kampusa postoji ogromna garaža na nekoliko nivoa koja je besplatna za korišćenje za studente TEC-a) ili imaju vozače. I moram priznati da kada sam prvi put čula da imaju vozače da sam zaista mislila da se šale. Ali ne, oni ih zaista imaju. Pored toga, svaki put kada nas pozovu na neko okupljanje u njihovim kućama, svakim put sam zaprepašćena njihovim kućama ili bolje reći vilama. To su zaista ogromne kuće, sa velikim dvorištima, ogromnim kapijama, tako da ne možete videti unutrašnjost dvorišta kao i sa nekoliko automobila parkiranih u dvorištu. I onda tako ja sa svojim cimerkama provodim vreme sa ovim tipom ljudi i nismo svesni toliko siromaštva u ovoj zemlji. Jer mi nismo okružene reprezentativnom strukturom ove zemlje. I svaki put kada imate priliku da koristite javni prevoz, da prođete kroz određene siromašne delove grada zaista vidite kakvo je pravo stanje ovde. I to je jako tužno. Imate vrlo mali broj jako bogatih ljudi a onda toliko ljudi koji ne mogu sebi da priušte hranu. Iskreno, mi jako malo koristimo javan prevoz. Do TEC- a idemo peške izuzev uveče kada je mrak jer već posle 19h uveče ne možete sasvim bezbedno šetati mojim krajem ako ste sami. U tom slučaju je bolje uzeti taksi čak i ako vam treba samo 15 min peške do faksa. E to jeste čudno, pogotovo kada uporedim sa Beogradom gde možete da šetate sasvim slobodno i da se osećate bezbedno. Kod muškaraca ovde je moram priznati prisutna ta doza mačizma. Tako da uveče kada izlazimo u najvećem broju slučajeva naši prijatelji Meksikanci uvek dođu po nas i posle toga nas vrate. Moram priznati da jako mrzim javan prevoz ovde. Svaki put kada ga koristim je ogromna gužva. Morate biti jako oprezni jer ima previše ljudi, morate čuvati stvari, nikako ne nositi nakit. Pored toga, pošto se ipak vidi po nama da nismo odavde, ceo prevoz bukvalno zuri u vas. I to jeste jako neprijatno. Ne osećate se dobro kada znate da toliko privlačite pažnju. 

Tako da ovde se oseća jasna KLASNA podela društva. Čitav sistem je napravljen tako da se ne mešaju. Najpre,  na fakultetima se ne mešaju. Zatim u noćnim klubovima. Ja sam ovde prvi put čula da imate te "high society clubs" gde ne može svako da uđe. Naravno da i kod nas imate skuplje klubove ali u principu svako može da uđe ako poštuje dress code kluba. Ovde to već nije slučaj. Nekada čak ukoliko imate vrlo crnu boju kože neće da vas puste u klub zbog reputacije kluba. Skoro smo bile u jednom jako dobrom klubu gde sam nakon toga čula da je jedan od tih tipova kluba, gde ljudi dolaze da se pojave (show off). I moram priznati, da su klubovi jako skupi. Ukoliko ste devojka, ulaz ne plaćate ali momci plaćaju ulaz oko 20-30e i to samo ulaz a ne pričam o cenama unutar kluba. 

Nadam se da ste i danas uživali u mojim iskustvima iz Meksika sitija. Danas je tačno 3 meseca kako sam ovde i moram reći da sam neizmerno tužna kada pomislim na povratak kući. Naravno da mi nedostaju moju ljudi, moj Beograd, moja Srbija ali ovde mi je zaista prelepo da je Meksiko siti zaista moj drugi omiljeni grad posle Beograda. 

Muchos besos de Mexico D.F! 
Katarina Matijašević


Нема коментара:

Постави коментар